ponedjeljak, 1. kolovoza 2016.

Ginger Chronicles

Dobra večer dragi moji!

Ponedjeljak navečer. Ponedjeljkasto raspoloženje. Tipkam vam ovaj post i njišem glavom dok mi slušalicama ori Amy Winehouse - You Know I'm no good. Ah kako volim tu ženu. Što me ponukalo večeras na pisanje ovog posta? Pa više je faktora. Kiša uvijek djeluje nekako čudnjikavo - inspirativno na moju malenkost. Opušta me zvuk kišnih kapi kada dotiču površinu krovova. I taj neki val svježine ljeti koji barem na trenutak nahrupi kod pljuskova i malo, makar i na trenutak otjera onaj sumorni, težak osjećaj sparine. I tako, dok većina susjedstva već polako kunja u udobnosti svojih kauča, ja pijuckam Cedevitu i tipkam. Danas sam tražeći nešto naletjela na neke stare albume sa slikama. Da,da... znam da bi ispravan termin bio fotografije. Ali zadržimo bar malo dašak onoga jučer. To mi danas nedostaje recimo. Da, tehnologija je napredovala i svaki put pomiče svoje vrhunce, ali nekako unatoč tome ... ne bilježimo ništa više uspomena. Ja sam po tom pitanju staromodni tip. Ja volim imati opipljive stvari. Volim se sjetiti nekog trenutka pohranjenog u nekom starom albumu. Ovisna sam o mirisima. Znate, onaj miris tek izrađenih fotografija? Jednako, ili čak još više me privlači miris knjiga. To je nešto što na mene djeluje skoro pa hipnotički. Nema mi većeg veselja nego ''uroniti'' nos u miris tek kupljene knjige. Volim pratiti kretanje stranica. Zato vjerojatno nikad neću moći čitati online verziju knjige. To bi mojoj malenkosti bilo pravo svetogrđe. Ponovno mi se bliži rođendan. Polako se šulja. Svake godine u to doba imam neki misaoni period. Razmatram godinu koja je iza mene, prisjećam se svega što sam doživjela, dobrog i lošeg. Bez razlike. Rođendane ne doživljavam toliko kao oznaku starenja, iako bi  sada većina mojih prijateljica vjerojatno prasnula u smijeh pročitavši ovo, jer si uvijek dodajem i više godina nego li što imam. Tako da ćete u razgovoru sa mnom vjerojatnije shvatiti da imam trideset, a ne da ću sada napuniti 27. Ali osobne šale na stranu, stvarno ih ne doživljavam tako. Rođendane oduvijek percipiram kao svojevrsni praznik svakog pojedinca. Dan na koji se možete osjećati veliko, važno i pomalo razmaženo. Jedan dan u godini kad je apsolutno legitimno i opravdano da se svijet okreće oko vas. Blijedi granica između bitnog i nebitnog. Shvatite koliko ste sretni što imate neke svoje ljude, taj svoj mali mikro-svemir koji gotovo divlje štitite od znatiželjnih pogleda. Shvatite kako jedna osoba itekako čini razliku. Da.... rođendani me uvijek ponukaju na razmišljanje. Što sam postigla, kamo se još želim zaputiti. Koje sam strahove napokon pobijedila, a s kojim se ''demonima'' još moram izboriti. I u tim trenutcima volim promatrati fotografije.

Još uvijek me znate priupitati katkad za moju kosu. O kojoj se nijansi radi. I svaki put mi postane malo neugodno jer pomislim kako sam već pokvarena ploča sa svojom ginger pričom. Ali ono što je uistinu neobično kad se rodite kao crvenokosa osoba je to da vi to ne doživljavate samo kao boju kose. To gotovo pa postane neka srž oko koje ste se razvili. Moć koju krijete poput Samsona. Stoga, ovog puta sam odlučila posvetiti i post toj priči oko mog crvenog korijena i riješiti misterij jednom za sva vremena. Da dragi moji, moje ime je Dunja i ja sam crvenokosa žena. Od rođenja. Spletom genetike, ne kemije.

I stvarno mogu reći kako me to obilježilo. Napravila sam puni krug. I od straha, nesigurnosti, odbijanja i bunta došla napokon do te točke u životu gdje sam apsolutno zadovoljna što sam crvenokosa osoba. Time više što je to stvarno bio proces koji je trajao. Kada koračate svijetom odraslih, formirana ste osoba. Više-manje. Izgradili ste se i katkada se svjesno želite istaknuti u masi. Biti drugačiji. Vjerni sebi. Kada ste dijete, više od svega težite prihvaćanju. Želite biti baš kao i svi ostali. Kao Maja ili Ana. Ne želite biti ekser koji strši, poslovično rečeno. Ja sam to oduvijek upravo bila. Mali narančasti ekser. Ako mi ne vjerujete... pogledajte dolje. :)





Kada god opisujem dragim ljudima svoje najranije faze i prve korake, tada uvijek napominjem kako ja nikad nisam bila ona klasična ljepuškasta curica kako možda zamišljate male princeze. Ja se uvijek nazovem malim gingerastim gremlinom, koji je žudio za dugom kosom, a koju je jako, jako dugo čekao. Kao što možete vidjeti, prepoznatljiv modni stil je prisutan od najranijih faza. :D Bila sam ono tipično starmalo dijete, kakvih se moja majka uvijek užasavala. :D Nosila sam samo ono što se meni sviđalo i nisam se dala uniformirati. Voljela sam slikovnice i crtane filmove i nisam se baš voljela igrati s drugom djecom. Obožavala sam Cartoon Network i Kinder Ladu. Slagalice i Lego kockice. Enciklopedije o divljim životinjama, a žirafa mi je bila omiljena životinja. Barbikama sam odvrtala glave. :D S godinama sam samo stršala sve više. I danas se sjećam prve velike ''traume'' iz vrtićkih dana, kada mi je neka mala djevojčica rekla kako se ja ne mogu igrati s njima. Danas je to dakako urnebesno, ali s četiri, pet godina to je ravno smaku svijeta. Ali nisam pustila suzicu. Hrabro sam se držala, sve do trenutka dok nisam bila zaštićena vratima svoga ulaza. Tada sam vjerojatno potopila pola zemaljske kugle. :D





Iz današnje perspektive, toj djevojčici sam iznimno zahvalna. To je bila prva prekretnica. Tada sam odlučila kako ću ja birati tko će se sa mnom igrati.  U školi sam svjesno i namjerno nastavila stršati. Bila sam magnet originalnih nadimaka i vječita inspiracija. Voljela sam učiti. Jako, puno. Drhtala sam za peticu. Čitala sam sve lektire i nisam propustila napisati niti jednu zadaću. Dosadno, jelda? Tijekom godina nizali su se moji nadimci: štreberica, pjegava, mrkvasta, štuka, crvenperka, bakrena, Pipi Duga Čarapa... I mnogi drugi koji su s vremenom ipak pali u zaborav. Kroz te čudne godine ekstremne mladosti toliko sam snažno i goruće htjela biti obična. Htjela sam biti kao svi ostali. Htjela sam biti prihvaćena.

Dvadeset godina poslije napokon sam uistinu voljena i prihvaćena. I to od najbitnije osobe u toj priči. Sebe same. Rođendani u meni uvijek probude nekakav osjećaj zahvalnosti. Kad se reflektiram na sve što je iza mene, obuzme me neopisivo snažan osjećaj uzbuđenja za sve ono što me tek iščekuje. Ono najbolje tek dolazi.



Za mjesec dana me čeka još jedan Dunjodan. Neparni broj je u pitanju. Velika dvadeset i sedmica. Ironija je u tome, što mi se ponekad čini da vrijeme stoji. Neke stvari su se promijenile, ali u mnogočemu sam još uvijek onaj isti mali curetak. Identično se smijem. Jednako me lako iznenaditi. Kad se durim - to je djetinje prozirno. Plaši me nepoznato, ali istovremeno me uvijek nešto gura u tom pravcu. Ne mogu mirovati. Ne mogu koračati utabanim koracima. Katkad je malo usamljeno, ali opet mi je draža i povremena samoća, nego li društvo onih koje ne razumijem. I koji ne razumiju mene. Da... shvatim da vrijeme prolazi, tek onda kad ugledam odraz u ogledalu. <3







Nema komentara:

Objavi komentar

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...